| 
            
              | 
              
              Ako u Evropi postoji festival koji se može s pravom dičiti nazivom 
              "festival otkrića" kojim se toliko drugih festivala kiti, to je 
              svakako Roterdam. Kako i da ne otkrijete nešto u programu koji 
              čini oko 600 filmova? I činjenica da se za tri VPRO Tiger nagrade 
              bore reditelji sa svojim prvim ili drugim filmovima podvlači ovu 
              dugogodišnju orijentaciju najvećeg festivala nezavisnih filmova u 
              Evropi. To što "otkrića" nisu uvek vredna otkrivanja druga je 
              strana ove priče.
 
 Pođimo od same selekcije takmičarskog programa. Među 15 filmova 
              našli su se zaista originalni radovi kao što je dobitnik FIPRESCI 
              nagrade "Nebo, zemlja i kiša" ("El Cielo, la Tierra, y la Luvia") 
              Čileanca Toresa Lejive i jedan od tri dobitnika VPRO Tiger 
              nagrade, tajlandski "Čudesan grad" ("Wonderful Town") Aditje 
              Asarat, ali i oni za koje nije baš jasno po kojim kriterijumima 
              spadaju u glavnu konkurenciju, npr. "Kralj ping ponga" 
              ("Ping-pongkingen") švedskog reditelja Jensa Jonsona. Proslavljen 
              svojim izuzetno uspešnim kratkim filmovima kao što je "Brother of 
              Mine", dobitnik Srebrnog medveda u Berlinu 2004, Jonson je snimio 
              veoma konvencionalnu priču o odrastanju koja se povremeno skoro 
              nepodnošljivo sporo "vuče" i ne donosi nikakav novi pristup niti 
              uvid u dobro poznatu temu. Ipak, ovaj film je dobio veliku nagradu 
              žirija u Sandensu. Druga dva dobitnika VPRO Tiger nagrade, "Cvet u 
              džepu" ("Flower in the Pocket") Maležanina Liju Seng Tata i danska 
              produkcija "Idi s mirom, Džamile" ("Ma salama Jamil") Omara 
              Šargavija odlično se uklapaju u koncept Roterdama. Prvi pripada 
              tzv. maležanskom novom talasu, zapravo uskoj mreži stvaralaca koji 
              snimaju intimne i istovremeno snažne niskobudžetne filmove u 
              digitalnoj tehnici i najčešće jedni drugima služe kao glumci, 
              kamermani, montažeri i scenaristi. Drugi je jaka, skoro akciona 
              drama o krvnoj osveti među Sunitima i Šiitima u Kopenhagenu, 
              režirana sa prefinjenim osećajem za ritam i dinamiku, ali bez 
              stvarne dubine.
 
 |  
              | 
              
              _small.jpg) Selektorka festivala Ludmila Cvikova i novi direktor Rutger 
              Volfson dočekuju Aleksandra Sokurova (desno)
 |  
              
              Nagradu Dioraphte za najbolji film koji je podržao fond Hubert 
              Bals, u konkurenciji od 22 ostvarenja, dobila je 
              brazilsko-francuska koprodukcija "Mutum" Sandre Kogut. Ovo je 
              priča o životu u zabačenom brazilskom selu, predstavljena kroz 
              pogled dece na svet odraslih, precizno režirana sa tipičnim 
              vizuelnim bogatstvom južnoameričkog filma i iznenađujućom 
              prirodnošću dece-glumaca. Udruženje holandskih filmskih kritičara 
              dodelilo je KFN nagradu filmu "Kargo 200" ("Gruz 200") ruskog 
              reditelja Alekseja Balabanova, odličnom trileru o Rusiji 
              osamdesetih. Ova nagrada se daje filmu iz zvaničnog programa 
              festivala koji još nema obezbeđenu distribuciju u Holandiji i 
              sastoji se od sredstava za prevod i titlovanje filma. 
 Orijentisanost na kinematografije dalekog istoka Roterdamu pruža 
              svežinu i aktuelnost, ali i rizik- za mnoge filmove iz ovog 
              programa je teško reći zašto su i za koga uopšte snimljeni. 
              Primeri su "Fantastična parasamoubistva" ("Fantastic 
              Parasuicides"), omnibus od tri priče reditelja Park Su-janga, Ču 
              Čang-hoa i Kim Sung-hoa, najavljenih kao "velike nade" korejskog 
              filma, i "Pomozi mi, Eros" ("Help Me Eros") Li Kang-šenga, 
              tajvanskog glumca poznatog po glavnim ulogama u skoro svim 
              filmovima Tsai Ming-lianga. Oba filma deluju hermetično ne zbog 
              namere reditelja, već pre zbog očiglednog nedostatka sredstava 
              izražavanja u prvom filmu i nerazrađenog pristupa u drugom. S 
              druge strane, publiku (i većinu kritičara) obradovao je izuzetno 
              zabavni i inteligentni japanski "Dai Nipponjin" Matsumota 
              Hitošija, satira i kritika medijski opterećenog društva vešto 
              upakovana u fantaziju sa čudovištima karakterističnim za japansku 
              komercijalnu kinematografiju 50-tih i 60-tih. Nagradu NETPAC 
              (Mreža za promociju azijskog filma) dobio je tajvanski reditelj 
              Niu Doze Čen-zer za debitantsko ostvarenje "What on Earth Have I 
              Done Wrong?!", lažni dokumentarac o reditelju ispričan u prvom 
              licu.
 
 
            
              | 
              
               Dobitnici VPRO Tiger nagrada, s leva na desno: Omar Šargavi, 
              Aditja Asarat i Liju Seng Tat
 |  
              
              Kao i obično, najbolji filmovi festivala našli su se van 
              takmičarskih programa. Izvanredni španski "REC" Haumea Belagera, 
              veliki hit kraja 2007. u Španiji, školski je primer uspelog 
              horora. Obraćanjem gledaocu iz prvog lica (radi se o TV 
              reportaži), Belagero pametno koristi ono što je "Blair Witch 
              Project" učinilo jezivim i dodajući sasvim dovoljno strašnih i 
              smešnih elemenata za pravo bioskopsko uživanje stvara jedan od 
              najboljih španskih filmova u poslednjih nekoliko godina. Kad smo 
              već kod horora, vredi pomenuti i "Let the Right One In" ("Lat den 
              ratte komma in") Šveđanina Tomasa Alfredsona. Radi se o slatkoj 
              dečijoj vampirskoj priči sa zaista uznemirujućim trenucima, i za 
              razliku od gorepomenutog španskog ostvarenja, ovi elementi nisu 
              tako uspelo uravnoteženi. Ipak, zapažen i interesantan iskorak iz 
              žanra. Ili "ukorak" u žanr, zavisno s koje strane gledate.
 
 Uzimajući u obzir sve pozitivne i negativne strane selekcije, 
              Roterdam je još jednom potvrdio da je nenadmašan u pogledu 
              raznovrsnosti i domašaja. Mnogi interesantni naslovi su našli 
              kupce, kao na primer turski "My Marlon and Brando" Huseina 
              Karabeja (Insomnia World Sales). Memento Films International je 
              kupio francusko-haićanski "Eat, For This is My Body", pravi "voliš 
              ili mrziš" film iz konkurencije, kao i gorepomenute "Nebo, zemlja 
              i kiša" i "Divni grad". Znajući kakve filmove Memento voli, to je 
              sasvim dovoljna preporuka da ih vredi pogledati. Među njima je i 
              "Estomago- gastronomska priča" brazilca Markosa Žorgea, drugi po 
              ocenama publike (prvi je bio "Persepolis"), prava filmofilska 
              poslastica.
 
 I dok je publika trčala od jedne do druge rasprodate projekcije, 
              koprodukcijski market CineMart je slavio svoje 25. izdanje sa 
              brojčano najmanjom selekcijom u poslednjih deset godina od 39 
              projekata. Selektori su se očigledno trudili da na ovaj način 
              podignu kvalitet ponude, a sa naših prostora mesta se našlo samo 
              za "Ofsajd" slovenačkog reditelja Igora Šterka. Sve u svemu, i sam 
              festival je po brojkama bio nešto slabiji od prošlogodišnjeg: 
              355.000 ulaznica u odnosu na 367.000, 2799 gostiju u odnosu na 
              2816, 458 novinara u odnosu na 487 i 830 učesnika CineMarta u 
              odnosu na 842. Ali po kvalitetu nije.
 
          
                                                                
          
          
                                             
          Vladan Petkovićvladan.petkovic@gmail.com
 
 |