| 
            
              | 
              
            	Kao verovatno i najveći deo knjige pred Vama, i ovaj 
				p(redg)ogovor pisan je u ono vreme koje skandinavci nazivaju 
				veštičiji čas, kada su kafane sa kockastim stoljnacima označile 
				fajront, svira dobra muzika na radiju, pred vama je beli list 
				hartije ili trepteći ekrana kompjutera, a do svitanja je daleko. 
				Milan Nikodijević, vlasnik je dubokog (radio)foničnog glasa i o 
				tom mediju zna gotovo sve. Preko tri decenije je vezan za, 
				osmišljava, i već dugo vodi jedinstveni festival filmskog 
				scenarija u Vrnjačkoj Banji. Televizijski i filmski autor, i 
				odnedavno, kako se dosetio vlastite školske spreme, docent na 
				katedri za produkciju, filmske akademije u Novom Sadu. Milan 
				piše i knjige. Najčešće desnom rukom. Urednik je najdugovečnije 
				filmske biblioteke u zemljama nastalim posle 1991. na teritoriji 
				Srbijice. Gurman, šarmer, boem ... Suprug, otac, i verovali ili 
				ne, deda (a rođen tek nedavne 1956.)...U 
				čitanju se sve više potpomaže dugim rukama i kineskim naočarima. 
				Ipak kada savim politički nekorektno ne puši, on čita. Na 
				žalost, mnogo ređe piše. I evo sada pred nama knjige filmskih 
				eseja i kritika, koje je, inače galantni M.N., racionalno i 
				štedljivo pisao, iako ima mnogo toga da kaže. On prostor filma 
				shvata globalno da bi ga promišljao lokalno, iako se sedmom 
				umetnošću bavi u totalitetu, od njenih početaka do balkanskih 
				epizoda. Sa jedne strane vešto barata žurnalističkim žanrovima, 
				njegovo kako uvek zna gde je kada, a ko i šta se ne dovode u 
				pitanje. Ali to je tek polazište za oniričke i kritičke uzlete, 
				gde se stvar zvana film, utapa u ono mnogo važnije, zvano život.
 | 
              
  Milan Nikodijević
 
 
  
 |  
              U 
				dobrom duhu filmskog sinkretizma, i Milan Nikodijević je svaštar 
				koji itekako barata literarnim, muzičkim i, uopšte kulturnim 
				predlošcima, koji grade jednu borehevsku ili, izvinite, 
				goranopetrovićevsku poetsku sitničarnicu, kojoj će svako naći 
				ponešto malo ili veliko za sebe.Na taj način se opire sivilu svakodnevnice i simulakrumu zvanom 
				savemena srpska kultura danas.
 Njegov radni prostor ispunjen je filmskim plakatima, tek delićem 
				uramljenih nagrada i priznanja, a kroz vrata izlazi direktno na 
				banjsku promenadu, a zatim, put Beograda, Novog Sada, Trsta, 
				Visbadena, Berlina, pa čak i Prizrena, gde god ga filmski putevi 
				vode.
 Ime Milana Nikodijevića, se u filmskom svetu, uvek izgovara sa 
				poštovanjem, pre svega zbog beskompromisnosti sa kojom prilazi 
				filmskim izazovima u dijapazonu od samih filmova do festivala. 
				Na evropsku pozornicu, postavio je pitanje srpskih zabranjenih 
				filmova, strasno se boreći da oni nađu put do gledalaca. Uža 
				specijalnost su mu portreti duše, ili kako to bahati 
				anglosaksonci vole da kažu, intervjui. Kao iskusan predator, on 
				svog sagovornika najpre opusti, da bi zatim od njega dobio 
				(ne)očekivane prostore intime i ključ za ulaz kroz vrata tajne 
				stvaralaštva.
 OD FAJRONTA DO SVITANJA je žanrovski mešanac, filmske 
				esejistike, kritike i postmoderne proze, u kojoj je za krajnjeg 
				korisnika, čitaoca, potpuno nevažno da je ljubitelj sedme 
				umetnosti ili ne. Ipak za pisanu filmsku reč u Srbiji ovo je 
				mali praznik, jer na jednom mestu se dobija hirurški precizan 
				presek filmskih zbivanja u poslednje dve ili tri godine, a sa 
				druge strane, toliko neophodna demonstarcija autorskog stava, 
				koji zna za svoja DA ili NE, koje sa strasnim argumentima 
				zastupa. U maniru rasnog sporstskog novinarstva, kod 
				Nikodijevića se uvek zna koje pobedio ili izgubio, bez obzira na 
				navijače i disciplinske komisije.
 Mnogo je disketniji i prikriveniji kao kritičar, kojem onaj 
				večiti novinar u njemu, nikako da dopusti da potpuno izađe na 
				svetlost dana. Za ovog čitaoca, upravo je drugi deo knjige koji 
				čini kritičnu masu, ono što daje specifićnu težinu i najavljuje 
				možda i neke nove knjige, ako petekne vremena u noćima između 
				fajronta i svitanja.
 Na mom radiju prestao je da svira digitalizovani Alvin Li (Alvin 
				Lee) koji zvuči čisto i sterilno, i pomalo ne liči na sebe, iako 
				se falš note bore da se otrgnu iz savšenih uređaja. Milana 
				zamišljam u njegovj sobi dok svira Džef Bek (Jeff Beck) na 
				radiju, i nadam se da piše kritiku o nekom filmu koji se možda 
				samo njemu dopao.
 Fajront je. Oblaci skrivaju mesec. Možda upravo sada Rodrigez 
				(Rodriguez) i Tarantino (Tarantino) smišlaju neki novi 
				zajebantski projekat. A Milan će već da ih sačeka.
 
 Beograd, 18.08.2007., 00.16
 oblačno i sparno, tempratura 27 stepeni, za sutra se predviđa 
				kiša..
 |